Milivoj Bijelić
Nakon podužeg izostanka s hrvatske likovne scene, Milivoj Bijelić je na 39. zagrebačkom salonu, 2005. godine izložio instalaciju nazvanu Powered by e.go. Ta instalacija, nastala iste godine kada je i izložena te ujedno nagrađena na spomenutoj manifestaciji, sastoji se od tri osnovna dijela; skulpture zeca na postamentu, grafičkog otiska sa slovima e.go te otisnute fotografije detalja slike čuvenog francuskog baroknog slikara Nicolasa Poussina Et in Arcadia ego iz 1645. godine.
Na otisnutoj fotografiji detalja Poussinove slike uočljiv je bljesak blica, nastao u trenutku okidanja fotoaparata, čime je autor zabilježio taj dio slike s vrlo jasnom namjerom o njegovom budućem eksploatiranju. Otisak promatra mala skulptura zeca iz serije ranijih Bijelićevih radova, nastalih početkom devedesetih godina minulog stoljeća, kojima je zazivao opus te ujedno odao stanoviti hommage Josephu Beuysu. Treći dio instalacije √ grafički otisak odnosi se na zadnji dio naziva slike ali prepoznatljivom tipografijom i dodanom točkom koja razdvaja e i go, zapravo nastaje varijacija imena velike njemačke naftne korporacije E.on.
Kada sam Bijelića pozvao da sudjeluje na tom Salonu, u kraćem razgovoru mi je izložio svoj novi projekt pod nazivom Et in Barbaria ego. Bijelić je želio staru ruševnu školu u Bribiru podno značajnog arheološkog nalazišta √ Bribirske glavice, sanirati i osposobiti za atelje otvorenog tipa kako bi tamo okupljao hrvatske i svjetske umjetnike i kulturne djelatnike koji bi povremeno u njemu boravili i stvarali. Hvale vrijedan projekt, zahvaljujući upornosti autora, u međuvremenu je počeo poprimati jasnije konture, a Bijelić je radeći na njemu uspio spojiti svoj umjetnički habitus sa svojom novom mentorsko-mecenatskom ulogom oživljavanja i formiranja sadržaja na, danas, od civilizacije gotovo napuštenom toposu.
Stoga je prethodno opisana instalacija bila stanovitom najavom tog projekta. Arkadija je grčka visoravan na Peloponezu, na kojoj su pastiri i pastirice napasali stada ovaca, a prema mitu tu ih je često posjećivao i njihov nebeski zaštitnik, šumski bog Pan u pratnji nimfi i satira. Talijanski pjesnik, Jacopo Sannazzaro, na razmeđu 15. i 16. stoljeća, pjesmom Arcadia začeo je tzv. idilično pjesništvo, a stotinjak godina potom, veliki slikari baroknog klasicizma Claude Lorraine i Nicolas Poussin, koji su u svom slikarstvu obvezno zazivali antički svijet, često su alegorijski slikali i Arkadiju √ sretnu i obećanu zemlju, nedokučiv ideal bezbrižnoga i gotovo idealnoga života. Bribirska glavica (lat. Varvaria), točnije √ njena povijest i sadašnjost, potpuno su u suprotnosti s takvom idealnom projekcijom života. Međutim, citirajući Poussina, Bijelić se podsvjesno nada kako sličan ideal možda nije nemoguće djelomično ostvariti upravo u njegovoj viziji revitalizacije Bribira i Bribirske glavice.
Na takvom dualitetu ili čak višeznačju Bijelić gradi svoj sadašnji životni i umjetnički projekt. U opisanoj instalaciji Bijelić Beuysa kontrapostira Poussinu, dva vremena i dva umjetnička svjetonazora, toliko daleka ali opet tako bliska. Impostacija zeca na postamentu sugerira njegovu žudnju za povratkom u svoj prirodni okoliš, ali metaforički govori i o potrebi arkadijske pozicije umjetnosti, bez obzira na vremena i razdoblja u kojima ona nastaje. Grafički tipografski otisak postavljen malo sa strane simbol je novca, moći i energije, a bez toga svaka idila nužno ostaje utopijom. Ta instalacija po mnogočemu bila je indikativnom jer je izrađena u vrijeme kada je umjetnik podvukao određenu crtu svog dotadašnjeg djelovanja i najavio novu epizodu svog bogatog stvaralaštva.
Kao i mnogo puta prije, i sada Bijelić ne govori jednoznačno već svojim radom otvara niz pitanja kako umjetničke, tako i socijalne, odnosno, životne provenijencije.
Maketa škole postavljena na ovoj izložbi izvana je markirana Poussinovom slikom, koja nadilazi njezine arhitektonske gabarite, a u njenoj su unutrašnjosti pohranjeni radovi istaknutih europskih i hrvatskih suvremenih umjetnika. Zračne panoramske video snimke Bribirske glavice svjedoče o povijesti i milenijskom nastanjivanju tog prostora koje je zamrlo u vrijeme turskih ratova i od tada se nije ni približno vratilo svom iznimnom civilizacijskom značenju. Kružna video projekcija eksplicitno govori o konfiguraciji i položaju tog lokaliteta: kraške visoravni s koje se vidi Velebit, planinski lanac Dinare te Jadransko more sve do otoka Visa. Kada su Liburni naselili to područje, ono je doista, barem neko kraće vrijeme, bilo Arkadija, ali brojne migracije, ratovi i pljačkaški pohodi potvrdili su, nažalost, ispravnost naziva na istome mjestu kasnije podignutog rimskog municipija √ Varvaria.
Bijelić levitira između ta dva pojma, pokušavajući realizirati svoj projekt i kroz socijalno-kulturološki angažman ali i putem svog umjetničkog opusa. Prije dvadesetak godina patentirao je svoj autorski znak homo rebus √ čovjek zagonetka, piktogram koji sada nalazimo kao gusto otisnuti raster na njegovim recentnim velikim uljima i akvarelima izloženima u Salonu “Josip Račić”. U svaki piktogram Bijelić nanosi boju direktno iz tube ili ga akvarelno markira jednim dodirom kista te tako kreira stanoviti novi pointilizam. Ikonografija tih slika krajnje je banalna jer autor aplicira kadrove iz blockbuster filmova, marketinških oglasa ili jednostavno slika povorku limene glazbe. Takva ikonografija nedvojbeno poziva na novo okupljanje i druženje širokog spektra u mogućoj Arkadiji, koja bi trebala biti i čistilištem kič naslaga produciranih vremenom u kojem živimo te rasadnikom novih i istinskih kulturološko√umjetničkih ideja.
Možda je Bijelić doista neočekivano i, dakako, podsvjesno posegnuo za pointilizmom, jer to je u biti ipak slikarstvo imaginarne perspektive kao što su bile imaginarne i teme začetnika tog pravca Signaca i Seurrata. I oni su težili novoj Arkadiji koju su slikali svojim točkicama, ali znali su da slikaju lažni i servilni trenutak, kratki isječak vremena koji samo podržava utopiju. I Bijelić je toga svjestan, ali, za razliku od svojih prethodnika, on kontrolira slikarsku kompoziciju konkretnim piktogramskim rasterom satkanim od vlastitog autorskog znaka. Homo rebus tu je prisutan i stoga što je čovjek zagonetka, a rješenja zagonetki često su nepredvidiva. Možda će Bijelić i ostvariti svoju Arkadiju jer je svojom neiscrpnom energijom, praćenom brojnim idejama te umjetničkim i kreativnim potencijalom, prošao već dobar dio puta da utopiju svede u okvire realnosti.