Et In Barbaria Ego
Izložba Et In Barbaria Ego u Meštrovićevu paviljonu √ Domu HDLU-a, Zagreb, inicijalni je korak radi upoznavanja šire javnosti sa istoimenim projektom Milivoja Bijelića, zagrebačkog umjetnika, nastanjenog od početka 1980-ih u Düsseldorfu (Njemačka). Ova izložba √ praćena dvjema istovremenim izložbama u Salonu “Josip Račić” (naslovljena kao U-Zor) i u Galeriji Canvas (Oče-Vid) gdje se prezentira izbor radova iz slikarskog, grafičkog i fotografskog opusa ovog umjetnika, koncentrira se na novi, dodatni segment u Bijelićevu stvaralaštvu posljednje tri godine, kojim on svojoj umjetnosti pridružuje jednu širu dimenziju, te uključuje refleksije o iskustvima umjetnosti aktualnima od 90-ih godina, poznatima pod nazivima institucionalna kritika, putem umjetnosti u javnom prostoru i umjetnosti kao uslužne djelatnosti, pa sve do community-based Art ili conditional Art. Međutim, prije negoli na sličnosti s navedenim pojavama, Bijelićev projekt upućuje na otklone od njih, čemu uvelike pridonosi specifičnost izabranog mjesta za projekt √ Bribir, Dalmacija (Hrvatska), njegova osebujna topologija i historija, koja igrom slučaja određuje unekoliko i Bijelićevu biografiju, pa time implicira i pitanja o odnosu osobne i kolektivne/teritorijalne sudbine, koliko i potiče na nova promišljanja o odrednicama u suvremenoj “industriji kulture” uopće, o (anti-) globalizaciji i ekonomizaciji, o autonomnosti i kontekstualnosti sistema umjetnosti.
Et In Barbaria Ego opsežno je zamišljen, otvoren, umjetnički zamišljen i društveno angažirani projekt koji podrazumijeva, među ostalim ostvarenja u vidu kombinacije i daljnje razrade dosad poznatih oblika umjetničkih djelovanja, primjerice permanent installation i work in progress, koji se očituju u djelima in situ kao i u procesima razmjene radnih i egzistencijalnih iskustava domaćih i stranih umjetnika te kreativnih djelatnika najrazličitijih provinijencija (arhitekata, sociologa, filozofa, literata...). Projekt je i, premda internacionalno orijentiran, mjesno-specifičan i konkretno domesticiran u zgradi bivše školske zgrade u Bribiru (zahvaljujući potpori Ministarstva kulture, datoj na raspolaganje projektu daljnjih 20 godina) u kojoj bi se √ nakon nužne obnove ratom devastirane građevine, što je jedan od prvih koraka u realizaciji projekta √ odvijale aktivnosti pozvanih umjetnika i drugih sudionika, i temporarno i u smjeru “gradnje” stalnog postava √ zbirke i arhiva, čiji je nastanak rezultat procesualnog pristupa višeznačnim tematskim okvirima i daljnjim razradama projekta.

Ovoj konkretnoj okosnici projekta prethodi povijesno-umjetnička pozadina, koja se odnosi na utopijski nadahnut, u svojim značenjima često modificiran historijat teme Et in Arcadia ego, koja je zaokupljala pažnju od antike do npr. Goethea, Schillera, Schuberta … Arkadija, koja se smatra u-toposom sreće, često je predstavljana riječju i slikom u sceneriji pastoralnih igara s njihovim ladanjskim flairom. Ta obilježja nalazimo npr. i u hrvatskog, lokalno-patriotski orijentiranog dramatičara Ivana Gundulića, čiji “san” je nekoliko stoljeća kasnije oslikao njegov sunarodnjak Vlaho Bukovac. U moderno doba u smislu teme i latinske fraze Et in Arcadia Ego pomno je interpretirao znanstvenik Erwin Panofsky, koji nas √ prateći povijesne mijene tumačenja ovog iskaza √ “vodi” od zamisli Arkadije kao mjesta iskonske sreće i ljepote (u npr. Vergilija) do višesmislenih mogućnosti iščitavanja / uprizorenja tog mjesta kao onog na kojem odzvanja upozorenje: Čak i u Arkadiji postoji smrt (Guercino, 1621-1623), ili sjetno govori nostalgija: I ja sam živio u Arkadiji (do danas primjenjivo, iako latinskoj gramatici neprihvatljivo i netočno čitanje!), pa sve do obećavajućeg: I u smrti može postojati Arkadija...
Na izložbi Et In Barbaria Ego pojavljuje se reprodukcija Poussinove verzije arkadijske teme (druga verzija iz 1640-1645. godine, u Louvreu) kao uvećani isječak poznate slike kao staffage, tek priklonjene na model školske zgrade u Bribiru, te je jednako moguće koliko i upitno da Bijelić time temu aktualizira u odnosu na konkretno mjesto Bribir, koliko i ironizira npr. postmodernu sklonost citatnosti.
Kako god bilo, povijesna pozadina evocirana je metaforički u projektu već i nazivom Barbaria koji korespondira s Arcadia, koliko i s konkretnom historijom odabrane lokacije: Bribir je mjesto u Šibensko-kninskoj županiji, smješteno u podnožju značajnog arheološkog nalazišta Bribirska glavica, antičko-liburnske naseobine (VARVARIAE), a u srednjem vijeku sjedište hrvatskih vladara Šubića. Njegovu sadašnjost (kao i niz drugih, sličnih mjesta u Hrvatskoj) nažalost obilježava ne toliko kulturno-povijesni kontinuitet, koliko tragovi devastacija i pustošenja iz proteklog rata. U zapitanosti nad činjenicom o tom sadašnjem stanju, kulturno-socijalni projekt Et In Barbaria Ego usmjeren je na revitalizaciju i kulturalizaciju tog područja, manje s propagandističkim pozivom “k boljoj budućnosti”, a kudikamo više s uvjerenjem u (provjerljivu) realnu učinkovitost prisutnosti i djelovanja umjetnika u realnim, stvarnim datostima √ s npr. pitanjima na razini značenja “barbarstva” naspram “kulture”. S druge strane i istovremeno √ mjesto Bribir, i kao genius loci i kao mjesto jednog (Bijelićeva) umjetničkog projekta √ sa svojom specifičnom, geo-kulturološkom i političkom pozicijom markira (u prošloj i budućoj projekciji) i jedan nimalo izoliran suvremeni kulturni kontekst “rubnog prostora” koji definiraju oni (danas sve češći) vidovi umjetničkih pristupa kojima je svojstven napor za istupom iz rutiniranih mehanizama “produkcije kulture” s utjecajem povijesnog uvida u procese “nastajanja” kulturnih parametara. Takvi napori preferiraju “periferiju”, “marginalno” naspram “centara”, te postavljaju nova mjerila u kulturološkoj identifikaciji √ stariji, “pionirski” primjeri takvih djelovanja posljednjih desetljeća su npr. Marfa / Texas, koji je realizirao američki umjetnik Donald Judd (što su u potrebi za oslanjanjem na “tradiciju moderne” kritičari imenovali i kao “Bauhaus- -Texas”); projekt MARIPOSA / Teneriffa (u realizaciji Helga&Hans-Jürgen Müller); Bruce Nauman / Arizona, te Insel Hombroich / Njemačka... Zanimljivost tih projekata sastoji se u tome da su postojani u djelovanju koje organiziraju lokalno, zadržavajući internacionalno određenje i k tome odolijevaju šarmu (donedavno zvanim main stream) globalnoga, inzistirajući na kritičkoj distanci, bez zahtjeva za elitarnim…Riječ je o eksperimentalnom pristupu koji elaborira i “ozbiljno shvaćene” (naime isključivo tržišno orijentirane, i time kao “uspješno” valorizirane) kao i “alternativne” modele kulturno-umjetničkog djelovanja unutar zapadnog i “globaliziranog” svijeta. Takvim primjerima nedostaje očito naivnost pred-postmodernog impetusa avangardističke provinijencije, ali im nimalo ne nedostaje karakterna crta još udaljenijeg srodnika homo ludensa. U tom spoju pozicija i realni genius loci (Bribir) i utopija (Arkadija) postaju “drukčiji prostor” blizak heterotopiji Michela Foucaulta, onog prostora naime na kome interferiraju javni karakter kulturnog djelovanja i autonomnost umjetničkih, kreativnih orijentacija.

Prof. Dr. Blazenka Perica
Düsseldorf, srpanj 2007.