Bribir,
naselje u Šibensko-kninskoj županiji dvanaest km sjeverozapadno od Skradina. Prema popisu iz 2001. godine, u mjestu je živjelo 79 osoba.

Povijest
Najstariji tragovi života otkriveni su u polju nedaleko od rječice Bribirčice, donji tok rijeke Krke, gdje su nađeni ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba. Najznačajniji arheološki spomenici (od prethistorije, potom antičkog i srednjovjekovnog doba) nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije početkom 1. tisućljeća pije Krista. Do dolaska Rimljana naselje je bilo kao utvrđena liburnska gradina, a već u 1. st. opasana je jakim zidanim bedemima, te je, nazvana Municipium Varvariae, stekla status municipija. Tijekom prvih stoljeća Varvaria je postigla procvat, su je u vrijeme seobe naroda zadesile teške okolnosti, kao i ostala naselja na području prostranoga Rimskoga Carstva. Ruševine antičkoga grada nakon avaro-slavenskih provala naselili su Hrvati, koji su naziv Varvaria preinačili u naziv Bribir i utemeljili srednjovjekovni grad. Pojedini istraživači identificirali su današnji Bribir s antičkim naseljem Arauzona, ali prvo svjedočanstvo o tome mjestu nalazimo kod bizantskog cara √ pisca iz 10. st. Konstantina Porfirogeneta, koji u popisu hrvatskih županija navodi i županiju “Brebara”, a zabilježen je i naziv “Brebir”. Ondje su otkriveni i konzervirani ostaci brojnih građevina. Ističu se impozantne rimske gradske zidine, građene od velikih kamenih blokova, zgrade za stanovanje opremIjene cisternama za vodu, te sustav javnih cisterni za opskrbu grada vodom; nalaz rimskog mauzoleja sa sarkofazima svjedoči o visokoj razini umjetničkoga stvaralaštva. Iz ranohrvatskoga je razdoblja šesterolisna crkva, iznad koje je kasnije uređeno groblje. Procvat je Bribir dosegnuo u vrijeme kada su tu stolovali Šubići, najmoćnija hrvatska porodica na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Srednjovjekovni dokumenti spominju neke javne zgrade (curia, hospitalium) i crkve (Sv. Marija, najveća tamošnja građevina, franjevačka bazilika s tri broda i ulomcima crkvenoga namještaja romaničko-gotičkih oblika; Sv. Spas i Sv. Ivan). O bogatstvu tih crkava govori oporuka Pavla II Šubića, koji je baniju primorsku (Dalmaciju i Hrvatsku) dobio od kralja Andrije III godine 1293. u nasljedno leno za svoju porodicu, a 1346. crkvi sv. Marije darovao je veliki pozlaćeni križ, pozlaćeni relikvijarij, pozlaćenu kadionicu, humerale s biserjem, te bogato ukrašeno crkveno ruho i knjige. Grad su porušili i zaposjeli Turci, a nakon njihova povlačenja stanovnici se nisu više trajno nastanjivali na platou Glavice, nego u njenom podnožju.

Literatura:
Klaić, Vjekoslav: “Povijest Hrvata”, knjiga 1, str. 318.
Enciklopedija likovnih umjetnosti, knjiga 1, str. 499.