Arcadia ili Arkadíja
(Αρκαδία)
Pokrajina u Grčkoj, u središnjem dijelu Peloponeza. Ime je dobila prema mitološkom slovu Arcas, a povijest je na tom području zabilježila razdoblja od Rimskog do Bizantskog Carstva, pa čak i kratak period pod Francima prije no što su sredinom 15. stoljeća pokrajinu zauzeli Turci. Nakon 400 godina otomanske vlasti Arkadija je bila postala epicentrom grčke borbe za nezavisnost.
U mitologiji Arkadija slovi za domovinu boga Pana, “kojeg se moglo čuti kako svira na siringi na brdu Menalusu“. Stanovnici Arkadije vodili su po predanju jednostavan, ali sretan pastirski život i bili su čuveni po svojoj muzikalnosti kao i po svom prastarom porijeklu, tj. rodoslovlju koje je navodno sezalo unatrag sve do Mjeseca. Pripisivala im se stroga pravičnost i rustikalna gosto-ljubivost, ali i veliko neznanje, te nizak životni standard. Zahvaljujući literaturi i likovnim umjetnostima tijekom duge povijesti, to je mjesto u kolektivnoj svijesti poprimilo značenje mjesta iskonske sreće (Utopija; simbol Zlatnog doba), premda je stvarni krajolik historičar Polibije, i sam Arkađanin, još nepristrano opisivao kao “siromašnu, ogoljelu, stjenovitu i hladnu zemlju, kojoj nedostaju sve udobnosti života i koja jedva da ima hrane za par mršavih koza”. Grčki su pjesnici zato zazirali od toga da svoje pastirsko pjesništvo lociraju u tu Arkadiju, pa su i scene, neke najčuvenije među njima, npr. u Teokritovim Idilama smještene na Siciliju, pune cvjetnih livada i sjenovitih gajeva, u koje je premješten i bog Pan, kako bi mu umirući Dafnis mogao vratiti njegovu pastirsku frulu. U latinskom pjesništvu, poimence u Vergilijevim Eklogama nastao je pravi prevrat tumačenja Arkadije, naime njena idealizacija, pri čemu se mitska istina zaodijeva suvremenim, elegičnim osjećajem prolaznosti, a u petoj Eklogi bilježi se i prva pojava (Dafnisova) “groba u Arkadiji”. Nakon zamiranja pastoralne poezije u srednjem vijeku, talijanski pjesnik Jacopo Sannazaro oživio je u renesansi svojim bukoličkim spjevom Arcadia 1504. godine (1502., prema Erwinu Panofskom) kao emocionalno iskustvo i utopijsko carstvo po uzoru na Vergilija, ali je to carstvo za Sannazara jedno nepovratno izgubljeno carstvo, a poezija ispunjena duhom reminiscencija i melankolije.
U poznatoj latinskoj frazi Et in Arcadia Ego nedostaje glagol esse (biti), što je uzrokovalo/omogućilo niz različitih išči-tavanja: od grobnog epitafa, s kog se tom rečenicom upozoravajući obraća sama Smrt: I ja (sam) u Arkadiji ili I u Arkadiji sam (me ima), započelo je latinskoj gramatici neprimjereno interpretiranje fraze kao obraćanje u prošlom vremenu, u prvom licu kao: I ja sam bio u Arkadiji, kakvo se do danas zadržalo, a steklo popularnost i u daljnjoj literaturi, u npr. njemačkom pjesništvu, s početnim stihovima Schillerove pjesme Resignation: Auch ich war in Arcadien geboren…
Prva uprizorenja natpisa i teme u tom smislu nailazimo na istoimenoj slici baroknog talijanskog majstora Francesca Guercinija (datirano 1621-1623., Rim, Galleria Nazionale), koja ujedno oprimjeruje i navedenu preinaku teme idile u temu Memento mori, upozorenje o prolaznosti života, u značenje blisko duhu vremena baroka. Najpoznatiji primjeri takvog, do danas uvriježenog iščitavanja fraze su dvije inačice teme Pastira u Arkadiji, francuskog slikara Nicolasa Poussina (jedna iz 1627. godine, sada u Devonshire Collection, Chatswort, a druga, slavnija, naslovljena Les bergers d`Arcadie, iz 1645-1650. godine, u Louvreu, Pariz). U likovnim umjetnostima tema će zadobiti daljnje nove interpretacije, kako je uvjerljivo u svojoj istoimenoj studiji pokazao Erwin Panofsky, sve do doba rokokoa (Watteau, Boucher, Fragonard), gdje zvuči manje kao moralizirajuće upozorenje, a više kao utopijsko, utješno obećanje: I u smrti je Arkadija.
Literatura:
Panofsky, Erwin: Meaning in the Visual Arts. University of Chicago Press, 1955/1993